Tajne Grada

Grad Dubrovnik nalik je na knjigu rastvorenu po sredini ondje gdje se njegova glavna ulica, Placa / Stradun, proteže od vrata na zapadu do vrata na istoku, onih ispod gradskog zvonika, koji pak, za razliku od zvonika u drugim gradovima, svaku punu uru otkucava dvaput pa tako nitko ne može nepristojno zakasniti na neki dogovoreni sastanak jer ga one tri minute između ta dva otkucavanja spašavaju od pokude, onako kao što dubrovačke zidine stoljećima spašavaju Grad koji se u njih ugnijezdio sa svojim tajnama koje, kao i sve prave tajne, i onda kada se otkriju, i dalje ostaju tajne, zadržavaju svoju ženstvenu tajanstvenost, jer Dubrovnik je i Raguza, on je ono platonovsko savršeno okruglo biće.

Reizdanje Dubrovačkog Statuta u povodu 750. obljetnice

On je bez dvojbe jedan od onih fabuloznih gradova o kojim je neumorni, tajanstveni Marko Polo mogao pripovijedati radoznalom Kublaj-kanu, kako to piše Italo Calvino u svojim nevidljivim gradovima. Dubrovnik je pak vrlo vidljiv, i s mora i s kopna. Istodobno, on je i vrlo nevidljiv u svojoj dubini u kojoj povijest, posebice ona „mala“, koja tragove ostavlja na samim rubovima života, nije ništa manje zanimljiva od ove velike povijesti koju velike škare u različitim moćnim rukama neprestano kroje od naše ljudske kože pa, kako piše Ivan/Dživo (Franov) Gundulić: „Sad vrh sablje kruna visi, / sad vrh krune sablja pada, / sad na carstvo rob se uzvisi, / a tko car bi, rob je sada.“ (Osman, I).

Pravila za „mali“ i veliki ljudski život te žilave komune-republike dubrovačke kodificirana su Statutom koji ove 2022. godine bilježi 750. godišnjicu nastanka 1272. godine. Mnogim svojim odredbama taj Statut toliko je suvremen i primjenjiv, da bi i danas neke od njih zbilja mogle, čak i trebale, biti dio ustava naše lijepe države, baš kao što je Dubrovnik sveta kutija dragocjenosti njezine neprocjenjive riznice. Dubrovnik je živo kameno biće, stoga ni njegov Statut nije okamina. Tako se npr. jedan spor među susjedima 1763. riješio prema petsto godina starijoj odredbi. Dubrovački knezovi, preuzimajući službu, prisezali su na Sveto pismo, s vremenom počeli su prisezati i „polaganjem ruke na tekst prisege u Statutu; budući da je najstariji sačuvani primjerak izlizan upravo na tom mjestu“ (Nela Lonza, u: Statut Grada Dubrovnika, 2002). Tako su činili i drugi dužnosnici, primjerice članovi Velikog vijeća koji su na tekst prisege u Statutu polagali ruku ustajući iz klupe uz lagani naklon kao znak poštovanja. Sve to „podsjeća na liturgijske obrede, namećući usporedbu da je za člana dubrovačkog vlastelinskog staleža Statut ono što je za člana kršćanske zajednice Sveto pismo“ (Nela Lonza).

Zavirimo u tu Bibliju Dubrovačke Republike. Statut se sastoji od osam knjiga. Prva ima 34 odredbe, druga 33, treća 58 (poslije 61), četvrta 80, peta 45, šesta 68, sedma 67, osma 99 odredbi; ukupno 484 odredbe. One su nastojale obuhvatiti sve ono što je donosio društveni i privatni život Grada, sa svrhom da ih se poštuje, s uvijek prisutnom mogućnošću da ih se namjerno ili slučajno krši. Život je naime najsličniji vodi. Ona uvijek negdje procuri, kao i krv. Kako osviješteno zvuči odredba „O septičkim jamama: Hoćemo da septičke jame koje su u predgrađu moraju biti pod zemljom, a tko u predgrađu bude imao septičke jame iznad zemlje, da plati globu od pet perpera; one pak septičke jame što su u Gradu, da se svakih deset godina čiste na trošak vlasnika i da se za to izaberu općinski službenici.“ Ili odredba „O onima koji u luku bacaju brodski balast: Ako netko bude u luku bacao brodski balast ili rujevinu ili otpatke bez naredbe gospodina kneza, neka za kaznu plati dva perpera, a ako ih ne uzmogne platiti, neka se išiba, a četvrtinu od kazne neka dobije onaj koji toga prijavi.“ Jeste li čuli, nautičari, a i „zviždači“? Evo nešto i za današnje ženske kuće: „Ako tko siluje ženu protiv njezine volje, a to se uzmogne dokazati, neka plati pedeset perpera, a ne mogne li platiti, neka ostane bez oba oka. Osim ako ženu uz njezin pristanak bude htio oženiti; tada, naime, ako oboje pristanu, neka ne plati ništa, nego neka je oženi.“

Sljedeća odredba (još) ne vrijedi u Sjedinjenim Američkim Državama, ali u dubrovačkom Statutu bilo je propisano: „Tko po Gradu bude danju nosio nož za ranjavanje ili drugo napadačko oružje, neka za kaznu plati dva perpera, a (ako to bude) noću, neka plati pet perpera i neka mu se oružje oduzme.“ Ova pak odredba vrijedi za ono što danas zovemo obiteljsko nasilje: „za uvrede što ih muževi ili žene izreknu između sebe (…), za prijetnje i ostale zle riječi, dajemo punu ovlast gospodinu knezu da u njegovoj slobodnoj prosudbi bude kažnjavanje svega spomenutoga, ali uz umjerenost, tako da bude manja kazna za rečeno nego za učinjeno, kao što je manja šteta ono što je rečeno od onoga što je učinjeno.“

Ova odredba vrijedi za krijumčare, i onda i danas: „Ako bi mornar unio u plovilo sumnjivu ili zabranjenu stvar, skriveno od nokjera ili patruna toga broda, koji bi bio na brodu ili izvan njega, taj mornar mora nadoknaditi svu štetu koja bi nastala zbog te sumnjive ili zabranjene stvari. A kako je rečeno za mornara, tako se ima razumjeti i o patrunu i o nokjeru.“ Svevremena je i odredba u kojoj stoji „da suci, dok budu na dužnosti, ni na koji način i ni uz kakvu izliku ne idu jesti ili piti s onim ili onom koji pred njima budu imali parnicu, niti s njima podređenom osobom, od dana kad parnica počne dok se ne okonča“. Na isto se odnosi i odluka „da nijedan sudac ne smije ni na koji način i ni uz kakvu izliku, ni sam ni preko drugoga, ništa primiti za bilo koju parnicu od bilo koje osobe, a ako to prekrši, neka za kaznu plati svaki put sto perpera, i više ne može dobiti nijednu službu. A tko god prijavi prekršitelja, ako se bude moglo zakonito dokazati, neka dobije polovicu spomenute kazne i neka se prijaviteljevo ime drži u tajnosti.“ Vrlo je zanimljiva, pa i zagonetna odredba: „Da nijedan član dubrovačkog Velikog vijeća ne može obavljati posao mesara.“

Dubrovnik je jedinstvena kamena škrinja s poklopcem od neba koji se ponekad podiže i lebdi nad njim poput vatrostalnog stakla, a ponekad ga čvrsto zaklapa kao da strepi da će preko njezinih rubova prekipjeti uzavreli život, i ovaj sadašnji i onaj nekadašnji. Dubrovnik tvori mnoštvo manjih kamenih kutija. Njihova ukupnost tvori veliku slagalicu koja se nikada ne da dokraja popuniti pa se čovjek, ako je to tako, a tako jest, neprestano pita „koju tajnu valja poznavati da bi se slučaj ostvario, koje riječi izgovoriti da bi se kroz jedva zamjetni procjep u svakodnevici ugledao posve drukčiji grad“ (Italo Calvino).

Ove kolumne, kao stupovi neke duge šetnice u gosparskom đardinu, pokušat će, s oprezom i s uvijek potrebnom vjerom u nevjerojatno, otkriti pokoju od tajni ovoga Grada. One, čak i kada su dobro poznate, ponovno prepričane i otkrivene, postaju nove i još tajanstvenije, jer tajna je uvijek u / na jeziku pripovjedača, i uvijek ima više tajni nego mogućnosti da ih se otkrije.

Dubrovnik, 2. rujna 2022.